Nisi više tu. Ne čujem tvoje korake, ne čujem kako mi govoriš „evo medjeda“, onako toplo, s osmehom. Ne čujem zveckanje šoljice u kojoj si svako jutro pio kafu. Sve je utihnulo. Kuća je ista, a opet drugačija. Nana je tu, zidovi stoje, ali u njima nedostaje tvoj glas. Dani prolaze, ali bez tebe nemaju isti ritam.
Ali, deda, baš u toj tišini ja te najviše čujem. Kada se sve smiri, kada se svet povuče u sebe, tada tvoj glas odzvanja. Čujem te kako mi govoriš da "požurim polako", kako pripovedaš o davnim vremenima, o tvojim i naninim počecima. Čujem te kako se smeješ i kroz smeh „zacikuješ“ tvoju ljubav. Čujem te kako me dozivaš imenom, onako kako je samo tebi pripadalo.
U toj tišini učim da nisi nestao — samo si promenio način na koji si tu. Ti si u svemu što me podseti da ljubav ne prestaje kada srce stane.
Nedostaješ mi u svakom običnom trenutku. U onim sitnim, neprimetnim delovima dana gde si nekada bio podrazumevan. Nedostaje mi tvoja prisutnost, tvoja sigurnost, tvoj pogled koji je uvek znao da kaže: „Biće sve dobro.“ I možda te više ne mogu zagrliti, ali te mogu nositi — u tišini, u sećanjima, u svemu što jesam.
Jer, deda, dok god te čujem u toj tišini, ti si tu.
I nikada nećeš otići.
A sada, ovaj tekst više nije samo o tebi.
On je o svim dedama koji više nisu tu.
O svim tihim osloncima, o svim sigurnim rukama koje su nekada držale svet da se ne raspadne. O dedama koji su učili da hodamo, da verujemo, da volimo bez velikih reči. O onima koji su nas učili strpljenju, tišini, radu, poštenju. O onima koji su znali da ćute, ali i da kažu baš ono što treba, baš kada treba.
O dedama koji su ostali u mirisu duvana i kafe, u starim fotografijama, u pričama koje se prenose sa kolena na koleno. O dedama čije jakne još vise na čiviluku, čije stolice još stoje prazne, čiji glas još odzvanja u kućama koje su ih volele.
Jer dede ne odlaze.
Oni se samo presele u tišinu.
U sećanja.
U vrednosti koje su nam ostavili.
U način na koji volimo, ćutimo, praštamo i trajemo.
I zato, kada svet utihne, kada sve stane, tada ih najviše čujemo.
I tada znamo — nisu otišli.
Samo su postali večni.
Add comment
Comments