Ako postoji rečenica koja obeležava naše dane, to je ona. Kratka, uporna i nezaustavljiva: „A štooo?“ Ponekad dođe usred doručka, ponekad dok vezujemo pertle, a najčešće onda kada se meni nekuda žuri. Ranije sam na to gledala kao na beskrajnu dečju radoznalost, ali sada, dok je posmatram kako raste, shvatam – to nije samo pitanje. To je njena mapa kojom se snalazi u ovom ogromnom svetu.
Kroz to njeno „A što?“ ja ponovo učim o stvarima pored kojih godinama prolazim zatvorenih očiju.
- Zašto samo mame imaju bebe?
- Zašto vampir pije krv?
- Zašto vuk jede meso?
Odjednom, obična šetnja do prodavnice postaje lekcija iz fizike, biologije, paleontologije i čiste mašte. Ne traži ona samo informacije. Za nju je svet zanimljivo mesto i očekuje od mene da joj ga objasnim.
Najlepši su oni momenti kada me satera u ćošak. Kada pita nešto toliko jednostavno, a toliko duboko, da ja, odrasla i „pametna“, samo zanemim. I kad nije zadovoljna sa jednim objašnjenjem, obavezno čujem "A štoooo?".
Tada joj kažem: „Ne znam, moraćemo to zajedno da proverimo“ I u tom trenutku, mi više nismo samo mama i ćerka. Mi smo dva istraživača koja, držeći se za ruke, otkrivaju tajne ovog čudesnog sveta.
To njeno „A što?“ neće trajati zauvek. Jednog dana će odgovore tražiti na internetu, u knjigama ili kod prijatelja. Ali sada, ti odgovori stanuju kod mene, tate, keke, teće, bake i deke.
Zato svaki put kada osetim da gubim strpljenje, setim se – ta pitanja su dokaz njene pameti i ogromnog poverenja koje ima u mene. Ona veruje da mama zna sve tajne sveta. I dokle god pita, ja ću se truditi da joj svet bojim najlepšim odgovorima. Čak i kad ne znam neke odgovore...
Add comment
Comments